Tuzlansko kazalište od inata: kolijevka kazališne ideje u BiH

Postoje gradovi koji svoju kulturnu povijest grade postupno, gotovo neprimjetno, i oni drugi – rjeđi – u kojima se povremeno dogodi nagli, gotovo drski iskorak. Tuzla s kraja 19. stoljeća pripada ovoj drugoj vrsti. U vremenu kada Bosna i Hercegovina još traži vlastiti identitet između upravnih sustava i političkih silnica, upravo se ovdje pojavljuje ideja o kazalištu kao trajnoj instituciji – ideja koja je bila više ambicija nego realnost.

Ne treba, međutim, zaboraviti da ta zamisao nije nastala ni iz čega. Još 1865. zabilježeni su prvi kazališni komadi u Tuzli, doduše amaterski, a već 1874. Ibrahim Derviš-paša pokušava, zajedno s Lazarom Popovićem, pokrenuti organizirano kazališno društvo. Taj rani nacrt ostaje tek administrativna skica, ugušena oprezom vlasti i političkom neizvjesnošću. Kazalište tada nije bilo samo umjetnost – bilo je i pitanje kontrole, jezika, pa i identiteta.

I upravo u tom procjepu između želje i zabrane, između ideje i izvedbe, pojavljuje se Mihajlo Crnogorčević. Njegov pothvat iz 1898. godine teško je svesti na puku organizacijsku inicijativu; prije bi se moglo govoriti o osobnom uvjerenju da zajednica bez pozornice ostaje uskraćena za vlastiti odraz. U tom smislu, osnivanje prvog stalnog kazališta u Bosni i Hercegovini na pravoslavni Vaskrs, 17. travnja 1898., nije bilo pitanje logistike, nego uvjerenja – gotovo kulturnog inata.

Zanimljivo je kako se taj čin nije dogodio u Sarajevu, administrativnom središtu, gdje je kazalište utemeljeno 1919., niti u Mostaru, gdje je amaterska scena već pulsirala, nego upravo u Tuzli – gradu koji je tada, zahvaljujući razvoju školstva, tiskarstva i obrtništva, počeo nalikovati srednjoeuropskim urbanim sredinama. Upravo su takve sredine često najplodnije za kulturne eksperimente: dovoljno razvijene da požele više, ali još uvijek dovoljno rubne da se usude pokušati.

Crnogorčević okuplja družinu koja više podsjeća na entuzijastičnu zajednicu nego na profesionalni ansambl: dvadesetak amatera i tek dvoje školovanih glumaca – supružnike Jurković Maricu i Stjepana. Njihova pozornica nije reprezentativna zgrada, nego dvorana hotela „Grand“. Ipak, u travnju 1898. ondje se događa nešto što nadilazi skromne uvjete – prvi pokušaj da se kazalište u Bosni i Hercegovini ukorijeni kao institucija, a ne kao prolazna zabava putujućih trupa.

Debitovali su komadom „Đido“ Janka Veselinovića. Publika reagira gotovo instinktivno – dvorana je ispunjena, interes postoji, energija je očita. No kazalište, osobito u svojim počecima, rijetko opstaje samo na entuzijazmu. Turneje kroz manje gradove ubrzo razotkrivaju krhkost cijelog pothvata: financijska nesigurnost, organizacijski problemi i unutarnja neslaganja postupno nagrizaju ono što je na početku djelovalo kao obećavajući kulturni zamah.

U svemu tome posebno je znakovit odnos tadašnje javnosti i medija. Bosanska vila prati događaje s dozom naklonosti, ali i kroz ideološke filtere svojstvene vremenu. Čak i pitanje imena kazališta postaje političko – pokušaj preimenovanja svjedoči o potrebi prilagodbe različitim društvenim očekivanjima i pritiscima. Kazalište tako prestaje biti samo umjetnički prostor i postaje ogledalo složenih odnosa unutar tadašnjeg društva.

I kao što često biva s pionirskim pothvatima, trajanje nije bilo dugo. Nakon svega nekoliko mjeseci rada, kazalište prestaje postojati. Mihajlo Crnogorčević napušta scenu i okreće se svakodnevici, daleko od reflektora koje je sam pokušao upaliti.

Pa ipak, vrijednost ovog pokušaja ne mjeri se njegovim trajanjem. Upravo suprotno – njegova kratkotrajnost dodatno naglašava hrabrost ideje. U vremenu bez stabilne kulturne infrastrukture, bez jasne institucionalne potpore i u društvu opterećenom političkim podjelama, pokušaj stvaranja kazališta bio je čin koji je nadilazio umjetnost.

Zato Tuzla u ovoj priči nije tek geografska činjenica, nego simbol jednog prijelaza: od improvizacije prema instituciji, od slučajnosti prema namjeri. Taj prijelaz nije bio dovršen, ali je bio započet – a ponekad je upravo prvi, nesiguran korak onaj koji najviše znači.