Arheolozi istražuju Starobosanski grad Dubrovnik u župi Čemerno kod Ilijaša

Mladi arheolozi sa Instituta za arheologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu, pod stručnim rukovodstvom profesora Edina Bujaka i svih nadležnih institucija, i danas su istraživali Starobosanski grad Dubrovnik u župi Čemerno kod Ilijaša. Stari grad Dubrovnik je još 2003. proglašen nacionalnim spomenikom BiH, a mogao bi postati jedna od najvećih atrakcija u regiji.

Perica Mijatović, kome je afirmacija bosanskog Dubrovnika postala života misija, naveo je da su arheolozi oslobađali fizički pristup istočnoj kuli, kako bi se pronašao najprikladniji ulaz u taj dio drevnog zdanja iz srednjeg vijeka. Mijatović je pojasnio da je potrebno ojačati unutarnji zid kule, kako bi se bezbjedno mogli obavljati istraživački radovi, koji tek slijede.

Arheolozi planiraju istražiti svaki od elemenata materijala koji je izvađen iz neposredne blizine istočne kule, smatrajući da se upravo u tom materijalu i onome na što će tek naići kriju tajne o tadašnjem životu u Bosni i Hercegovini. Nakon više od stoljeća prvi puta se znanstvenim metodama pristupa tom srednjevjekovnom graditeljskom kompleksu bosanskih velikana. Kada se počne ulaziti u njegove hodnike i do sada neotkrivene odaje, mnogo toga će biti jasnije. Ne samo o graditeljima bosanskog Dubrovnika, koji se dovodi i u vezu s Kulinom banom, nego i o onima koji su upravo tu, na velikim nadmorskim visinama, živjeli. A pogled im se prostirao daleko prema jugu, i na sve ostale strane svijeta. Samo stati tu, i osvrnuti se okolo sebe, poseban je doživljaj koji se ne zaboravlja. Uostalom, pogledajmo na kakvoj je vrleti grad podignut, i zapitajmo se, kako se u to vrijeme, početkom 14. stoljeća, dovlačio tamo kamen, kako se obrađivao?

U svojoj knjizi „Taračin do sa okolicom“, Iljko Barić piše o tome da je ‘stari grad Dubrovnik sagrađen na strmom, uskom i krševitom izdanku brda Huma, iznad Sastavaka, ušća potoka Zenika u rijeku Misoču. Grad se nalazi na prirodno terasastom terenu koji se pruža od sjeveroistoka, brda Huma prema jugozapadu i završava se strminom koja pada ka Sastavcima, gdje se već od 1972. godine vadi kamen u kamenolomu na 9. km rijeke Misoče. (Srećom, kamenolom je u međuvremenu zatvoren.) Lakši pristup gradu je iz sela Kopošići udaljenog kilometar, lijepim kaldrmisanim putem koji vodi između podnožja brda Nabožića i Tisovika. U Kopošiću je Nekropola kneza Batića. Danas je taj put zarastao, a njim je vodila linija razdvajanja u ratu 1992.-1995. godine i to područje još nije potpuno deminirano. Drugi pristup gradu moguć je velikom strminom od 10-og kilometra od korita rijeke Misoče ili sa kamenoloma na Sastavcima. Od Ilijaša je udaljen oko 10 km.” Barić potom navodi da je u 13. stoljeću područje između Sarajevskog i Visočkog polja pripadalo staroj bosanskoj župi Vidogošći-Vogošći: “U drugoj polovici 14. stoljeća i u 15. stoljeću, Dubrovnik je, zajedno sa podgrađem, glavni politički centar ove župe. Prvi put se spominje u dubrovačkom arhivu, 11. lipnja 1404. godine. Grad je veličine, značaja i stupnja razvoja sa vojnim i činovničkim naseljem. U takvim gradovima naseljavali su se i pojedini feudalci. S obzirom na vrijeme njegovoga nastanka, blizinu Kopošića sa Nekropolom kneza Batića, te da je bio politički centar župe, a zatim nahije Dubrovnik, ovaj grad je vjerojatno pripadao rodu Mirkovića kome je pripadao i knez Batić”, ističe Barić.

Od svega je najljepše saznanje da u traganju za istinom o bosanskom Dubrovniku složno učestvuje lokalno stanovništvo, svih nacija i vjera, i staro i mlado. Projekat su podržale i nadležne federalne, županijske i lokalne institucije, prije svega Općina Ilijaš, koja je već popravila put do starog Dubrovnika.